ŽUPA ŠUJICA (SV. ANTE PADOVANSKI)

Web: http://www.samostan-tomislavgrad.info/index.php/sujica/o-zupi

Župnik: Fra Mate Logara

Kontakt: +387 34/367-100

E-mail: zupa.sujica@biskupija.md-tm.ba

Foto: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 236, 237, 239

O župi

Opći pregled

Župu čine naselja Šujica, Galečić, Bogdašić i Baljci (od Domovinskoga rata selo potpuno raseljeno). Neveliko Šuičko polje planine Malovan, Ljubuša i Jelovača odvajaju od triju susjednih polja: Duvanjskoga, Livanjskoga i Kupreškoga. Šuica se nalazi na važnome prometnom sjecištu: tu se sastaje magistralna cesta Livno – Kupres i odvojak ceste prema Tomislavgradu i Hercegovini. Klima je oštra, kontinentalna. Kraj je u posljednjim desetljećima prilično raseljen, a dobrim dijelom raseljavanje je prouzročio i posljednji Domovinski rat. Šuica je najsjevernija župa Mostarsko-duvanjske biskupije, na tromeđi s Vrhbosanskom nadbiskupijom i Banjalučkom biskupijom.

I u prošlosti je Šuica bila važan prometni čvor. Dvije rimske ceste: ona iz Salone preko Duvanjskoga polja i dalje u sjevero istočnu Bosnu, sve do na Drinu (Salona – Argentaria), kao i ona iz Salone preko Livna i dalje Kupresa na Šipovo, sve do Bosanske Gradiške na Savi (Salona – Servitium) sastajale su se upravo u Šuici i uskoro potom opet rastavljale na Kupreškome polju. I prije Rimljana ovdje su živjeli Delmati, o čemu svjedoče sačuvani tumuli i osobito važna utvrda Stržanj, koju su poslije kao stražarnicu uz spomenute prometnice koristili i Rimljani, a strateški je važnu funkciju imala osobito u srednjemu vijeku. Ipak teško je povjerovati da je Stržanj zapravo kasnoantički Stridon, mjesto rođenja sv. Jeronima (kako neki zaključuju na temelju sličnosti imenâ), jer sv. Jeronim piše da je Stridon imao 40000 stanovnika, što je potpuno nezamislivo za Stržanj u bilo kojemu povijesnom razdoblju. Šuica je prometno čvorište bila i u tursko vrijeme, o čemu svjedoče neki putopisci iz turskih stoljeća (C. Zeno, Evlija čelebi i drugi), pa je tu bio sagrađen i prostran karavan-saraj, a zbog rijeke Šuice i strateške važnosti mjesta čini se da je Šuica redovito tijekom turskoga razdoblja bila prilično naseljena muslimanskih stanovništvom. U posljednjim desetljećima ostao ih je vrlo mali broj. Osobito je lijepa uspomena na stare ceste most na Šuičkome polju, preko rijeke Šuice, iz turskoga razdoblja, na istome mjestu gdje se zacijelo nalazio i most u rimsko doba.

Od osobite su važnosti za kršćansku povijest kraja ostatci kasnoantičke bazilike pronađeni u Bogdašiću nedaleko od Šuice, na lokalitetu Crkvina, koja je bila sagrađena na mjestu rimskoga naselja, dakle u vrijeme kada je romanizirano domaće pučanstvo prihvatilo kršćanstvo, vjerojatno u 5., najkasnije u 6. st. Ta crkva na žalost nikada nije do kraja istražena, jer su seljaci krajem 19. st. lijepo klesano kamenje s crkve odvukli na različite strane i sekundarno upotrijebili.

O životu u srednjemu vijeku svjedoči pak nekoliko nekropola sa stećcima: ukupno ih ima sedam do sada poznatih, slabije obrade i s rijetkim ukrasima, što svjedoči da srednjovjekovni stanovnici šuičkoga područja nisu bili odveć bogati, niti je bilo pojedinaca koji su se isticali velikim imanjem.

Osamostaljenje župe i materijalna izgradnja

Samostalna župa Šuica nastala je godine 1864., kada se odvojila od matice Duvna (danas Tomislavgrad). U okviru te župe bila je otkako je 1828. osnovana župa Mokronoge, koja se te godine odcijepila od matice Seonice. Budući da je 1861. sjedište župe premješteno iz Mokronoga na rubove grada Županjca (Duvna ili Tomislavgrada), šuički je prostor ostao vrlo udaljen od sjedišta. Stoga se počelo razmišljati o osnutku posebne župe za Šuicu, što je omogućio i rastući broj katolika u drugoj polovini 19. st.

Zemljište za crkvene objekte kupio je duvanjski župnik fra Petar Knežević (župnik 1862. – 1866.) za 154 forinte i na njemu započeo izgradnju župne kuće. Izgradnju je 1864. dovršio prvi šuički župnik fra Paško Radoš. Nakon izgradnje nove župne kuće stara je još neko vrijeme služila za različite svrhe, a potom je bila porušena. Novu je župnu kuću sagradio župnik fra Filip Gašpar 1931. godine, uza suradnju župljana i uz materijalnu pomoć franjevačke provincije. Iako je bila dobro sagrađena, kuća je zbog jakih udara vjetra, kiše i leda s vremenom postala trošna. Stoga je trajno bila popravljana i utvrđivana. U Domovinskome ratu kuća je oštećena pa se odmah po protjerivanju četnika s Kupresa pristupilo obnovi kuće. Tako je tijekom 1995. i 1996. kuća prekrivena bakrom, uvedeno je centralno grijanje, a postavljena su nova vrata i prozori. Obnovu koju je započeo župnik fra Franjo Mabić dovršio je njegov nasljednik fra Ljudevit Lasta, tako da je kuća danas u uistinu izvanrednome stanju. Osobito je velik zahvat izveden 2001. godine kada je potpuno izmijenjena i vanjska i nutarnja fasada, postavljeni novi drveni podovi, uređen podrum i dva kata, promijenjen ulaz u kuću, nabavljen novi namještaj.

Prva župna crkva sagrađena je 1872. godine, veličine 18 x 10 m, za prvoga župnika fra Paške Radoša. Na njoj je bio uklesan natpis: S fermanom carskim svemogućem Stvoritelju Bogu i svetom Anti čudotvorcu puk šuički i Radoš fra Paško iz temelja ovu crkvu sagradi 1872. Od te je crkve do danas ostala samo fotografija. Bila je podignuta od klesanoga kamena, dosta prostrana. Obnavljana je 1902. Nije imala čvrstoga zvonika, nego je zvono – kako je to bilo uobičajeno – visjelo na drvenim gredama u blizini crkve. Konačno je betonski zvonik uz crkvu sagrađen 1962. godine. Stara je crkva porušena 1969. – osim zvonika, koji je u uporabi do danas. Nova je crkva sagrađena iste 1969. godine, na istome mjestu, a popratne prostorije (kapelica i vjeronaučne učionice) 1970. Uređena je potpuno do 1972. U Domovinskome ratu župna je crkva bila oštećena zbog srpskoga granatiranja s Kupresa: na crkvu i dvorište pale su 64 granate. Crkva je nakon rata temeljito uređena (1993. – 1995.). Potom se pristupilo uređenju dvorišta: prostor između crkve i župne kuće vrlo je lijepo popločan, s uređenim zelenim i cvjetnim površinama (oko 1200 m2 ), što je potpuno izmijenilo izgled čitavoga crkvenog kompleksa. Ti su radovi dovršeni tijekom 1997. godine. Radove je vodio župnik fra Franjo Mabić. Ponutrica je lijepo uređena za župnika fra Ljudevita Laste, osobito 2003. godine: promijenjen je čitavi pod, uređen prezbiterij, uređeni zidovi i prozori. Crkva je dobila na širini, osobito na prozračnosti. Osobito je uspio prezbiterij s novim tabernakulom i ambonom, kao i rasvjeta u čitavoj crkvi. Iste su godine podignute i postaje vanjskoga Križnog puta na crkvenoj livadi zvanoj Okrajak, a obnovljena je i kapelica u crkvenome dvorištu. Godine 2005. u crkvu su postavljene nove postaje Križnoga puta (rad Nade V. Falout) i 11 vitraja (rad akad. slikara Mate Ljubičića). U najvećoj mjeri obnovu su financirali odseljeni Šuičaci, osobito oni iz Zagreba i Dalmacije.

Kretanje stanovništva

Tijekom 18. stoljeća u Šuici je bilo iznimno malo katolika. Valja pretpostaviti da je muslimana bilo znatno više. Tako je 1742. u Šuici bilo svega 46 katolika koji su živjeli u 5 domaćinstava. Godine 1768. tu je 121 vjernik u 14 domaćinstava, a 1813. u Šuici živi 309 katolika. Broj je stalno rastao, u početku prilično sporo, a kasnije sve brže. Tako je godine 1844. u Šuici, nakon velike kuge iz 1814. – 1817., živjelo 490 katolika u 55 kuća: u 70 godina broj se katolika i domaćinstava udesetostručio! Prema podatcima fra Petra Bakule u Šuici su 1867. živjela 773 katolika u 86 kuća. Bakula je prvi koji nabraja šuička sela pojedinačno: Bogdašić, Šarampovo, Baljke, Galečić i samu Šuicu. Prema Šematizmu iz 1882. broj se neznatno smanjio: u župi živi 737 članova u 96 obitelji. Navode se sela Šuica, Šarampov, Galečić, Baljci, Stržanj i Rilić. Godine 1892. u župi je već 1098 župljana u 131 obitelji, a 1902. tu živi 1171 katolik u 151 obitelji. Zbog loših gospodarskih prilika Šuičaci već od 1912. odlaze u Ameriku, a potom od 1927. do 1930. na rad u rudnike u Belgiju. Župa je 1917. imala 1387 župljana, 1932. godine 1797 župljana u 260 domaćinstava, a 1940. godine 2050 župljana. U ratu je smrtno stradalo 177 osoba, najviše katolika, pa broj nakon 20 godina nije previše porastao: 1962. u župi su živjela 2192 katolika. Vrhunac je župa dosegnula oko 1970., a 1975. brojila je 2390 katolika. Otada broj počinje opadati, najprije lagano, a onda sve brže i brže, a sve zbog masovnoga odseljavanja “trbuhom za kruhom”, najviše u zapadne zemlje. Tako je u župi 1987. bilo tek 1940 vjernika, a neposredno pred novi rat 1991. tu je bilo 2006 osoba koje su živjele u 480 domaćinstava. U ratu je iselila gotovo čitava župa, jer je bila doslovce na prvoj crti obrane: brojni se nikada nisu vratili. Godine 1995. u župi je živjelo 1280 župljana u 331 obitelji, a 1998. tu je 360 obitelji s 1471 katolikom. Godine 2002. župa broji 1513 župljana, a 2005. godine oko 1500 župljana. Konačno, godine 2010. u župi živi 1320 župljana u 397 obitelji.

Pastoralni djelatnici

Šuičkom župom dosada je upravljalo 30 župnika:

fra Paško Radoš 1864.-1874.

fra Toma Jurić 1874.-1881.

fra Paško Radoš 1881.-1892.

fra Leo Pandžić 1892.-1897.

fra Grgo Jovanović 1897.-1901.

fra Franjo Dobretić Bašadur 1901.

fra Bono Šarić 1901.-1902.

fra Križan Galić 1902.-1904.

fra Ante Šola Sladoja 1904.-1906.

fra Ljudevit Radoš 1906.-1910.

fra David Nevistić 1910.-1914.

fra Ciprijan Brkić 1914.-1915.

fra Bariša Drmić 1915.-1919.

fra Pio Knezović Bago 1919.-1926.

fra Filip Gašpar 1926.-1941.

fra Bazilije Senjak IV.-VII./1934.

(zamjena župnika koji je u zatvoru)

fra Klement Doko 1941.-1944.

fra Andrija Šoljić 1944.-1948.

fra Mutimir Ćorić 1948.-1958.

fra Teofil Leko 1958.-1963.

fra Franjo Ivanković 1963.-1967.

fra Bonifacije Barbarić 1967.-1969.

fra Ante Perković 1969.-1970.

fra Leon Radišić 1970.-1971.

fra Ferdo Majić 1971.-1978.

fra Mariofil Perić 1978.-1982.

fra Ante Bašić 1982.-1988.

fra Franjo Mabić 1988.-2000.

fra Ljudevit Lasta 2000.-2010.

fra Šimun Romić 2010.-

Župa je samo u nekoliko navrata imala i župnoga pomoćnika. To su bili sljedeći: fra Bonifacije Barbarić (1969. – 1970.), fra Jerko Penava (1976. – 1983.), fra Martin Planinić (1991. – 1994.) i fra Alojzije Bošnjak (od 2010.).

Izvori: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 236-239

Stranicu uređuje: administrator1@nekros.info